26/09/2022

Sve vijesti na jednom mjestu

“IMAŠ JOŠ 3 MJESECA ŽIVOTA”, REKAO JOJ JE LJEKAR: Jovana je pobijedila kancer, a jedna stvar je spasila

10 min read

Dr Jovana Radovanović suočila se sa najtežom situacijom u životu i odlučila da se bori, a jedna bitna stvar spasla joj je život

Život piše drame. Ta čuvena floskula i ovoga puta se pokazala tačnom, jer ono što život može da priredi čovjeku, teško da se može osmisliti i za neki film.

A u ostalom i kaže se da je film imitator života. Upravo je i životna priča dr Jovane Radovanović, prava filmska.

– Moj prvi životni presjek desio se kada sam imala 12 godina i kada sam izgubila oca, za koga sam bila prilično vezana. To je bilo prvo osvješćivanje o životu. To je bila moja prva borba, doduše, na nivou dvanaestogodišnjaka i prilično veliki gubitak kada sam se našla na životnoj prekretnici – počinje svoju priču dr Radovanović.

– Ja mislim da je to bio događaj koji će mene motivisati za cijeli život. Otac je stradao u saobraćajnoj nesreći, a samo 10 minuta prije toga on je odlučio da ja ne krenem sa njim kolima tako da sam izbejgla tu sudbinu. Sad sa ovog aspekta mogu da kažem da mi je tada spasio život, ali mislim da je njegova uloga spasavanja bila mnogo važnija mnogo godina kasnije  – priča Jovana i dodaje:

– Tada nastaje period adaptacije na čitavu situaciju. Ja imam mlađu sestru i nas dvije ostajemo zvanično da živimo sa bakom i dekom. Majka se vrlo brzo, možda godinu dana nakon tog događaja odselila u inostranstvo, u Austriju. Bilo je to odrastanje na nekin drugačiji način, normalno, ali drugačije, jer smo bile izmještene iz primarne porodice.

Poslije toga, Jovanin život kreće u drugom pravcu.

– Ipak, mi smo odrasle u izuzetnoj ljubavi naših bake i deke i oni su prepoznali taj potencijal u nama i podržali nas da izrastemo u normalne osobe, obrazovane, vaspitane, obe porodične žene sa djecom i to je možda njihov i najveći uspjeh i mislim da su ponosni na nas.

Jovana dodaje da nije imala ideju da studira medicinu, ali da se to prosto desilo.

– Ja sam završila srednju medicinsku školu i nisam imala namjeru da upisujem medicinski fakultet. Zanimala me je književnost i stalno sam u osnovnoj školi išla na takmičenja. Ipak, srednju medicinsku sam upisala na savet bake, koja mi je rekla da upišem nešto od čega ću moći da živim. To je bio pravi savjet, jer sam ja ubrzo nakon srednje škole počela da radim kao medicinska sestra i za to vreme sama sebe izdržavala i školovala na medicinskom fakultetu. Radila sam u bolnici i već tada sam shvatila da bi to mogao da bude moj poziv i pronašla sam se u tome, a tada je književnost pala u drugi plan – priča Jovana i nastavlja u dahu.

– Pokušala sam da upišem fakultet u Austriji i da se preselim kod mame, ali nisam uspjela, pa sam se vratila i u Beograd. Zaposlila se i nastavila studije medicine. Radila sam 13 godina u intenzivnoj nezi dok nisam završila fakultet. Bila sam na anesteziji i dugo godina sam čak vodila odjeljenje. Nakon toga, nije bilo dileme šta ću da specijaliziram nakon fakulteta. 

Tada joj se desila druga prekretnica u životu.

– Radila sam u bolnici kao anesteziolog. U međuvremenu sam se udala tokom studija, dobila dijete i tu je presudna ponovo bila uloga moje bake. Ona me je podržala, uz supruga, da nastavim studije, da ne prekidam na pola. Ta motivacije je bila presudna da nastavim i završim.

Jovana je ispričala šta se desilo jednog kobnog dana u bolnici.

– To se desilo u mojoj 30. godini, nakon jednog dežurstva u bolnici, kada mi je pozlilo. Ja sam mislila, nije to ništa, samo umor, jer sam dosta radila, uz sve to usavršavanje i druge obaveze. Mislila sam da sam se preforsirala. Otišla sam kući, ali u toku noći bolovi u stomaku su bili jaki i uporni i terapija nije dala rezultat, pa sam završila u Urgentnom centru.

– Tu noć se dešavaju čudne stvari. Naime, ja sam ušla u akutni pankreatitis, nalaz je bio užasan, mada tu ni sama nisam ništa očekivala spektakularno jer se žučna kesa operiše rutinski. Tada se odlučuje da ne idem na operaciju, nego da se pričeka dva dana da se smiri upala pankreasa i da odem na laparaskopsku intervenciju.

– To je odrađeno rutinski i tada je uslijedio hladan tuš. Kod takvih intervencija se ljudi oporave za dvije nedelje, a ja sam se oporavljala više od dva mjeseca. Krenuli su simptomi dijabetesa, umor, nestabilan šećer. Upućuju me na endokrinologa i naravno, mi smo kolege i zahvaljujem se svima koji su pomogli u ovoj borbi.  Ultrazvuk abdomena je u redu, ali taj šećer je bio zbunujući i ja se tada prvi put srećem sa primanjem insulina. Sve je drugačije kad si ljekar i savjetuješ druge, a sada sam ja u toj poziciji i bila sam totalno zbunjena.

Tada, kako Jovana naglašava, počinje prava borba.

– Čudila sam se šta se dešava, ali znala sam da nešto nije u redu. Moj šećer,  pod insulinom, sa strogom ishranom, ne smiruje se. To su bile velike oscilacije od hiperglikemije do hipoglikemije i situacija je da ne možeš da kontrolišeš tijelo i mozak.

– Otišla sam po preporuci kod kolege gastroenterologa-hirurga da se vidi šta se dešava sa pankreasom, jer nešto nije u redu. Tada samo otkrili na magnetnoj rezonanci promjenu veličine graška, koja je bila opisana kao povreda nastala tokomo operacije žučne kese. Na moje insistiranje je urađena biopsija i dijagnoza je bila maligni tumor. Ustanovljeno je da je trenutno mali, ali da taj tip pogađa žene između 25 i 40 godina i da nije genetski uslovljen, nema nekog faktora rizika, ali je uslovljen načinom života.

– Ono što je bio poraz u čitavoj priči jeste kako saopštiti to porodici jer prosto ljudi počnu da te otpisuju. Nedelju dana sam ćutala poslije rezultata i nikome nisam rekla. Mislila sam da to nije prosto realno, bila su mi pomiješana osjećanja, zbunjenost. Više sam brinula kako da kažem suprugu – kaže Jovana.

Tada se suočava sa realnošću i shvata da se sve to zapravo dešava njoj.

– Najgori momenat u čitavoj priči bio je odlazak na onkološki konziluijum. Moram ovo da kažem, jer i među zdravstvenim radnicima ima raznih ljudi i reći ću ovo zato što taj momenta ne treba nikog da razoruža. Otišla sam na konzilujum gdje su bila tri ljekara, od kojih jedan mene poznaje. I konzilijarni izvještaj je bio: “Pa dobro, Jovana, ti si koleginica, nema šta da ti objašnjavamo, terapija je oskudna, ti znaš da je to tri do četiri mjeseca života.”

–  Ja sam rekla okej, mislim, šta da kažem nekome ko se nije udostojio da me pogleda u oči i da podršku. Skupila sam papire i izašla napolje i sjela na klupu ispred klinike. Sjela sam i gledala ljude koji prolaze i pitale se kakve sve oni probleme nose sa sobom. I ljudi prolaze i ja kažem: “Ja sam to što jesam i šta? Ja sad treba da razumem ta tri mjeseca života i da odem kući da se oprostim sa svima i da kažem gejm over.” Ma to uopšte ne ide sa mojim karakterom. Meni je bilo nepojmljivo da ja odem tek tako, to ne ide uz mene – objašnjava Jovana.

Nakon shvatanja da je situacija ozbiljna Jovana kreće u borbu

– Otišla sam kući i zapitala se šta sada treba da uradim? Nisam imala pojma. Pročulo se to među prijateljima i počelo je opraštanje, znate ono, dolaze da te vide poslednji put. A to je ono što ja nisam htela. Nisam neko ko odustaje i ne treba mi da me neko sažaljeva. Ako hoćeš da pomogneš, pomogni djelima i daj podršku za borbu. Suočila sam se sa tim i sjela sa suprugom da vidimo šta ćemo. Nisam imala nikavu opciju za liječenje.

– Ali, sasvim slučajno, mada ništa u životu nije slučajno, jedna koleginica se javila i rekla: “Postoje sigurno neke opcije koje moramo da nađemo”. Uzeli smo histopatološke nalaze i krenuli da tražimo sva moguća rješenja i poslije dvije nedelje odjednom imam tri opcije za liječenje. Pomislim, tri mjeseca života i tri opcije za liječnje. Kako sad izabrati naoptimalniju, uzevši u obzir i finansijsku situaciju.

– Zahvaljujući prijateljima nisam imala dilemu šta da izaberem, ali su moja razmišljanja išla u pravcu:”Čekaj, ako preživim, ja onda moram da vratim taj novac koji sam pozajmila”. I tako, razne misli vam idu kroz glavu. Sjećam se da je moja najbolja drugarica isto imala borbu sa kancerom Hočkinov lifom i nas dvije smo bile totalne lavice ili bolje reći ludače koje su prošle kroz to.

– Ja sam poslije posljednje hemioterapije odlučila da promijenim posao. Uzimala sam pozitivnu energiju od ljudi, ali moram priznati da je veliki dio ljuidi iz mog života otišao, ali to su sami izabrali. Jer živjeti sa nekim ko se bori sa takvom bolešću nije lako, Ja nisam zahtjevala ništa, ali brinuti o nekom koga voliš je jako teško. Gledati nekog kad dođe sa hemioterapije, nositi ga na istu, vraćati, gledati kako povraća, terati ga da jede, gledati ga kako se muči. To je sve jako teško. Mene energija nikada nije napuštala i vjerovala sam da će se dobro završiti i stalno mi je rečenica doktora iz Turske bila u glavi: “Ti nemaš izbora, moraš da preživiš.”

Pošto u Srbiji nije bilo mnogo opcija, Dr Jovana je liječenje počela u Turskoj.

– Da moja čitava dokumentacija je bila u Turskoj, tamo sa dobila terapiju, ali sam išla na hemioterapoije i u Beogradu i već poslije prvog ciklusa sam se osjećala mnogo bolje i željela sam da me energija ponese i da nastavim dalje. Nije bilo lako, radila sam u okruženju koje me je sputavalo. Bilo je tu divnih ljidi i manje divnih. Suočila sam se sa najtežim momentom u životu, a recimo idem kroz bolnicu i čujem koleginice kad pričaju: “Ma daj ona ima tumor, vidi kako izgleda, sigurno folira.” To su stvarno teške stvari. U tom momentu sve te ranjava, razoružava te kompletno. Sjećam se momenata kada je bilo jako teško, tri mjeseca sam ležala u krevetu, nisam mogla da se pomjerim, nisam mogla da složim misli. To je ringišpil, želiš da izađeš, a ne možeš.

– Međutim, tu u glavi je zapravo glavna borba. Čovjek može fizički da izdrži sve, ali ja kao neko ko je preživio tvrdim da to što se dešava u tvojoj glavi emotivno, može da te ozdravi ili razboli. Naše tijelo je jedno, a um je nešto drugo. Ja sam se u toj fizičkoj nemoći okrenula mentalnoj snazi i opet mi je tata spasio život.

– Mislila sam o njemu stalno, kako ćemo opet biti zajedno, ali u tim teškim momentima, kao da mi je neko razvejao te misli i kao da sam čula neki glas: “O tome se ne razmišlja”, “To nije moguće, nije vrijeme”.  I ja počnem da razmišljam, da stvarno nije vrijeme. Moj doktor iz Turske je bio u pravu. Samo kad se pogledaš u ogledalo, ti vidiš da nećeš umrijeti. Poslije jedne hemioterapije sam se obukla, našminkala i riješila da se borim na taj mentalni način.

– Moja psihoteraputkinja me je savjetovala da se otvorim da pustim emocije, da oprostim sve stvari koje su me tištile i tada se moja duša otvorila i bila sam u fazonu sve hoću i kao da mi se život ponovo udahnuo u tom trenutku.

Nakon toga dolazi do prekretnice u poslu i životu.

– Poslije oporavka sam donijela odluku da promijenim posao, da odem sa mjesta gdje sam se razboljela. Vratila sam se poslije bolesti i vidjela da to nije to, bilo je teško. Jer kad radite u jedinici intenzivne njege, suočavate se sa smrću više puta dnevno, vidite razne borbe ljudi i to sve uzima danak. Kao neko ko je izašao iz turbilentne priče nije mi bilo lako.

– Sjećam se tih nekih momenata kad sam u lejkarskoj sobi i kolega zove da se hitno dođe u reanimaciju, a ja stojim kao da su mi noge zakucane za pod. Ne mogu da se pokrenem. I nisam više mogla da se suočim sa tim. Shvatila sam da mogu da sa svojim obrazovanjem radim mnogo drugih stvari, ne samo na klinici. Kada sam promenila posao, zatekla sam totalno drugačiji profil ljudi i to mi je prijalo. Upoznala sam divne ljude i kolege i danas sam prezadovljna i mislim da je bila jedna od težih, ali boljih odluka u životu. Pustila sam da mi se telo revitalizuje i da se ne vraća na mjesto gdje je sve počelo.

– I danas je tako, ja sam uspostavila sam balans i uživam u životu i to bez nervoze jer je najvažnije da pustiš sebe – zaključuje Jovana i dodaje:

– Kada ispričam nešto ovako, ovo pre svega nije tužna priča, već pozitivna i ohrabrujuća. Treba da se okrenemo sebi, ja konačno živim u skladu sa telom i umom. Brinite o svom mentalnom zdravlju, to je najvažnije.

Na kraju, Jovana se “zahvalila” i doktoru sa konzilijuma sa početka priče koji joj je dao tri mjeseca života.

– Sad svake godine na taj datum dobije tortu od mene, da ga podsjetim na ta tri mjeseca i moj drugi rođendan koji slavim već, evo, petu godinu – poručila je Jovana.

(Telegraf.rs)

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana.

Copyright © All rights reserved. | Newsphere by AF themes.