.png)
Američki list The New York Times ocijenio je da poraz Aleksandra Vučića na parlamentarnim izborima u Srbiji predstavlja znatno više od moguće promjene političke većine. Prema pisanju lista, rezultat je udarac sistemu moći koji je godinama konsolidovan, a koji su osporili studenti i šire građanstvo.
Izbori su održani u trenutku kada je Vučićeva politička kontrola bila oslabljena gotovo dvogodišnjim protestima. Oni su prvobitno bili izazvani tragedijom na željezničkoj stanici u Novom Sadu, da bi se kasnije pretvorili u širi pokret protiv korupcije i načina upravljanja državom.
Glasanje se, prema analizi New York Timesa, pretvorilo u svojevrsni politički referendum o samom Vučiću, koji dominira srpskim političkim životom više od decenije.
Poređenje s Orbanom i priznanje poraza
Jedno od glavnih poređenja u američkim medijima povlači se između Vučića i bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbana, s kojim je srbijanski lider imao bliske političke odnose. Prema New York Timesu, Vučić je koristio metode upravljanja slične Orbanovim, učvršćujući moć i snažno utičući na institucije i javni prostor.
List posebno naglašava da je Vučić prihvatio rezultat. Njegova izjava stigla je u vrijeme kada su mnogi građani strahovali da bi izbore mogli pratiti žestoki okršaji i sukobi.
„Jasno je da smo ove izbore izgubili“, rekao je Vučić.
Nakon priznanja poraza uslijedile su proslave u centru Beograda. Desetine hiljada ljudi, uglavnom mladih, izašle su na ulice sa zastavama, uz navijanje i vatromet. Za mnoge od njih to je bio kraj dugog perioda protesta i otvaranje mogućnosti za političku promjenu koja se do nedavno činila teško ostvarivom.
Miloševićeva sjena i strah od nove izborne krize
Važan element analize je i istorijsko poređenje s 2000. godinom, kada je Slobodan Milošević u početku odbio da prizna poraz na predsjedničkim izborima. Suočen s masovnim protestima, na kraju je bio prisiljen da se povuče s vlasti.
Prema izvještajima, na dan izbora postojala je zabrinutost zbog nasilja i nepravilnosti na biračkim mjestima, pa su neki građani strahovali od ponavljanja scenarija iz 2000. U tom kontekstu, Vučićevo priznanje poraza smatra se ključnim trenutkom u izbjegavanju moguće eskalacije političkog sukoba.
Poređenje, međutim, ne znači da su dva perioda identična. Ono prije odražava strah dijela srbijanskog društva da bi konsolidovana vlast mogla pokušati zadržati kontrolu čak i uz nepovoljan ishod.
„Tektonski udarac“ poretku
Najsnažniju ocjenu koju prenosi američki list izrekao je Ratko Knežević, bivši diplomata iz Crne Gore. On razvoj događaja opisuje kao promjenu s daleko širim posljedicama od gubitka vlasti jedne vlade.
„Ono što se večeras dogodilo u Srbiji nije izborni poraz vlade, već tektonski udarac političkom poretku uspostavljenom 1987. godine“, rekao je Knežević.
Ta referenca odnosi se na period kada je Milošević učvrstio vlast i koristio pitanje Kosova kao središnji element mobilizacije srpskog nacionalizma. Prema Kneževićevom tumačenju, Vučić se nije u potpunosti distancirao od tog političkog naslijeđa, nego ga je nastavio i prilagodio novim okolnostima.
„Milošević je izgradio poredak u kojem su svi susjedi Srbije postali neprijatelji, a svaka kritika vlade smatrana je izdajom, dok je Vučić taj model doveo do savršenstva“, navodi se u izvještaju novina.
Riječ je o Kneževićevom političkom tumačenju, a ne o neospornom istorijskom zaključku. Ipak, ono odražava važnu raspravu o kontinuitetu srbijanskog nacionalizma i njegovom uticaju na regionalne institucije i odnose.
Kosovo, Rusija i EU: šta bi se moglo promijeniti
Uprkos značaju rezultata, New York Times podvlači da promjena političke većine ne mora nužno značiti trenutni preokret u vanjskoj politici Srbije. Pobjednička studentska lista obuhvata široku koaliciju kandidata i pristalica čiji se stavovi ne moraju podudarati po svim strateškim pitanjima.
Status Kosova, odnosi s Rusijom i budućnost Srbije u odnosu na Evropsku uniju i dalje su osjetljive teme, a razlike u odnosu na Vučićev tabor nisu nužno velike.
To znači da izazov za novu političku snagu nije ograničen na formiranje vlasti. Ona će morati pokazati može li promijeniti način upravljanja, ojačati institucije i osigurati veću odgovornost, a da pritom ne izazove novu krizu oko najosjetljivijih nacionalnih pitanja.
Poruka Beograda Evropi
Događaji u Srbiji važni su i za Evropu, gdje je rasprava o slabljenju demokratskih institucija, koncentraciji moći i pritisku na medije i dalje otvorena. Studentski pokret pokazao je da se godine akumuliranog nezadovoljstva mogu pretvoriti u političku mobilizaciju, posebno kada tragičan događaj postane simbol zahtjeva za odgovornošću.
Izborna pobjeda sama po sebi, međutim, ne garantuje reforme. Pravi test bit će sposobnost pobjedničke snage da podršku građana pretvori u snažnije institucije, efikasnu borbu protiv korupcije i sistem u kojem se vlast može kontrolisati i smijeniti demokratskim putem.
Zbog toga se ishod izbora u Srbiji može posmatrati kao važan signal za Evropu, ali i kao težak ispit za novu politiku koja nastoji preuzeti vlast u zemlji.
